Ahmet Muminović

Ahmet Muminović rođen je 1945. godine u Gornjem Vakufu. Slikanjem, ilustrovanjem i crtanjem stripova bavi se od djetinjstva. Prvu samostalnu izložbu imao je kao gimnazijalac, drugu kao student, a prvi strip je objavio 1968. godine u Malim novinama. Jedan je od pokretača lista Preporod u kojem je 1970. godine ostvario i prvo zaposlenje. Godine 1972. počinje da radi kao likovni i tehnički urednik Malih novina, gdje ostaje sve do rata 1992. godine. Slavi kao najproduktivniji crtač stripova i slikovnica u Bosni i Hercegovini. Objavljivao je u Švedskoj, Finskoj, Francuskoj, Španiji, Turskoj i Kini. U ratu je bio angažovan kao ratni novinar, uređivao je list koji je, na inicijativu vojnih vlasti sam pokrenuo “Ratni glas –Republika BiH“, oko kojeg su se okupila značajna imena našeg novinarstva. Pred kraj rata 1995. godine, u Istanbulu priređuje veliku izložbu slika, sa koje sav prihod upućuje u humanitarne svrhe. Poslije rata radi kao glavni urednik i direktor dječije i omladinske štampe, Malih novina i Vesele sveske, koje su pri Avazu. U tom dnevnom listu godinama radi veoma zapaženu rubriku, posebno u dijaspori, Znamenja Bosne i Hercegovine. Autor je stripova: Valter brani Sarajevo, Veliki Blek, Otpisani, Šeherzada i mnogi, mnogi drugi. Preminuo je u januaru 2019. godine u Sarajevu.

 

OBJAVLJENI NASLOVI

Alessandro Nespolino

Alessandro Nespolino je italijanski strip crtač, rođen 2. decembra 1971. godine u Napulju.

 

OBJAVLJENI NASLOVI

Alfredo Casteli

Rođen u Milanu, Castelli je svoju strip karijeru započeo u ranoj mladosti, stvarajući strip Scheletrino, humorističnu seriju za italijanski strip Diabolik, kada je imao samo 16 godina.
Godine s Paolom Salom stvorio je Comics Club 104, prvi italijanski fanzin posvećen stripu. Godinu dana kasnije Castelli je počeo pisati scenarije za nekoliko talijanskih stripova, uključujući Pedrito el Drito i Piccola Eva, koje su izdavali Universo, Cucciolo i Tiramolla za Edizioni Alpe, i Topolino za Mondadori.
Castelli se zatim proširio na televiziju, napisavši nekoliko reklama, kao i seriju Cappuccetto a Pois s Marijom Perego i scenarij za film Il tunnel sotto il mondo. 1969. godine je dao svoj doprinos humorističkom časopisu Tilt. Godinu dana kasnije, zajedno s Pier Carpi, Castelli je stvorio časopis Horror u kojem je objavio svoj strip Zio Boris. Zatim se pridružio osoblju Il Corriere dei Ragazzi kao urednik / umjetnik / pisac.
Castelli je za magazin Supergulp napisao avanture Allana Quatermaina, istraživača specijaliziranog za arheološke misterije koji su nagovijestili najpoznatije Castellijevo stvaralaštvo.
Iste godine Castelli započinje suradnju s izdavačem Sergiom Bonellijem, pišući priče za Zagora i Mistera Noa. Dvije godine kasnije, podnio je ideju za novu seriju Bonelliju na osnovu njujorškog istraživača koji je istraživao misterije: nakon dvije godine, 1982. stvorio je Martina Mystèrea. Serija koju je u početku crtao Giancarlo Alessandrini, označila je prekretnicu u talijanskoj povijesti popularnog stripa, uvodeći moderne i sofisticirane teme na tržište kojim dominiraju tradicionalne avanture namijenjene mlađoj publici. Martin Mystère otvorio je vrata mnogim drugim novim likovima, kako Bonelliju, tako i drugim izdavačima.
Castelli i Guido “Silver” Silvestri oživjeli su časopis Eureka. Međutim, odustalo se je nakon samo 12 izdanja. 1992. Castelli je lansirao novu seriju Zona X, izdvajanje Martina Mystèrea, koja je trajala do 1999.
Castelli je napisao i knjigu o prvih 25 godina američkog novinskog stripa (1895–1919) pod naslovom Eccoci ancora qui.

 

 

OBJAVLJENI NASLOVI

Alfonso Cruz
Afonso Cruz (rođen 1971.) portugalski je romanopisac, animator, ilustrator i muzičar. Rođen u Figueiri da Foz, Cruz je studirao u Srednjoj školi za umjetnost António Arroio u Lisabonu, na Koledžu likovnih umjetnosti u Lisabonu i na Institutu za plastične umjetnosti Madeira.
Svoj prvi roman objavio je 2008. godine, Carne de Deus – Aventuras de Conrado Fortes e Lola Benites (Bertrand), nakon čega je uslijedila Enciklopedija svjetske priče (Quetzal Editores) 2009. godine, dobitnik velike nagrade Camilo Castelo Branco. 2010. objavio je “Knjige koje su mi proždirale oca” (Uvodnik Caminho), dobitnik književne nagrade Maria Rosa Colaço za 2009. godinu, i The Human Contradiction (Caminho), dobitnik portugalskog Društva za autore / RTP nagrade za 2011. godinu.
Njegova knjiga “A Boneca de Kokoschka” (Kokoškina lutka) osvojila je nagradu EU za književnost. “Isus Hrist je pio pivo” (Alfaguara, 2012.) čitatelji referentnih novina Público proglasili su najboljim portugalskim romanom godine u časopisu Time Out Lisabon i najboljim romanom 2012. godine. 2014. godine “Gdje završavaju kišobrani” (Alfaguara, 2013.) osvojio je nagradu Portugalskog društva za autore u kategoriji Književnost.
Član je blues sastava pod nazivom The Soaked Lamb.

 

 

OBJAVLJENI NASLOVI

Ivo Andrić

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Andrea Venturi

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Anthony Hearn

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Bruno Ramella

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Carlo Ambrosini

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Corrado Mastantuono

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Damir Nikšić

Damir Nikšić (rođen 6. decembra 1970.) konceptualni je umjetnik, strip crtač, stand up komičar, bloger i političar iz Bosne i Hercegovine. Jedno od njegovih najpoznatijih umjetničkih djela je sedam minuta dug video pod nazivom “Da nisam musliman” (2005.). 

 

OBJAVLJENI NASLOVI

Ersin Burak

Strip crtač iz Tuske rođen je 1945. godine. Svoju prvu saradnju sa italijanskim izdavačem Sergio Bonelli Editore je ostvario na stripu Skriveno Lice.

OBJAVLJENI NASLOVI

Franco Bignotti

Franko Binjoti (Franco Bignotti, 1930-1991) – crtač stripova iz Breše. Jedan od najboljih Bonelijevih crtača starije generacije. Prvi strip koji je Binjoti nacrtao je Mali kentaur – Il Piccolo Centauro, 1951. godine. U SBE je radio od 1956. godine na serijalima Hondo, Dečak sa Divljeg zapada, Furio Almirante, Zagor, Mali rendžer, Mister No i Marti Misterija. Povremeno je radio i sa izdavačkom kućom Dardo, za koju je ilustrovao neke brojeve Kapetana MikijaBleka i Paso Kida. Franko Binjoti je ostavio veliki trag u Zagoru, jer je ovaj sjajni umetnik nacrtao neke od najznačajnijih epizoda zlatnog perioda.

OBJAVLJENI NASLOVI

Gallieno Ferri

Galijeno Feri (Gallieno Ferri, 1929-2016) bio je italijanski crtač stripa, najpoznatiji kao likovni tvorac Zagora. Rođen je u Đenovi 21. marta 1929.godine, gde je proveo detinjstvo i mladost. Rano je postao ljubitelj stripa, posebno američkih autora Aleksa Rejmonda, Reja Mura i Harolda Fostera. Po završetku II svjetskog rata (1939-1945) kratko radi kao geometar, ali se već 1948. prijavljuje na konkurs u izdavačkoj kući Đovanija De Lea. Primljen je kao veoma talentovan i tu sa De Leom 1949. godine, stvara svog prvog junaka Zelenu sablast (Il Fantasma Verde). Želeći da ostane anoniman, svoje radove potpisuje pseudonimom Fergal. Saradnja sa De Leom je potrajala do 1953. godine, kada su njih dvojica stvorili lik Tander Džeka (Thunder Jack), koji nije uspio u Italiji ali jeste u Francuskoj. Feri prekida saradnju sa De Leom i odlazi u Francusku gde nastavlja da radi na Tander Džeku sa Francuzom Pjerom Mukoom. U Francuskoj radi do 1959., kad se ženi i seli u Rečo, gradić blizu Đenove.
Tada započinje saradnja sa Serđom Bonelijem , scenaristom i urednikom kuće Araldo, kasnije Serđo Boneli Editore. Boneli je zadivljen Ferijevim radovima i ne propušta priliku da takvog crtača ima u svom timu. Godine 1961. iz njihove saradnje nastaje Zagor, strip koji će obilježiti živote ova dva čovjeka. U početku, za Zagorov vizuelni lik je uzor bio američki glumac Robert Tejlor, ali ga Feri postupno mijenja, sve više ga približavajući sopstvenom liku. Kako je izjavio:Normalno je da između autora i njegovog lika postoji psihološka, pa i fizička povezanost. Zagor jako liči na mene dok sam bio mlad. Oduvek sam bio avanturističkog duha pa sam ga udahnuo i njemu. Od kada je izašao prvi broj Duha sa sekirom, Feri se od Zagora više nije rastajao. Nacrtao je na desetine hiljada tabli i sve naslovne strane stripa o Zagoru. Samo triput u karijeri on je svoj talenat pozajmio drugim strip herojima. Iste godine kada je nastao Zagor, Feri je nacrtao dve epizode stripa Crveni šinjel (Giubba Rossa), zatim prvu epizodu novog Bonelijevog junaka Mister Noa 1975. godine (za koga je sledećih desetak godina nacrtao i 115 naslovnih strana), a krajem devedesetih je nacrtao tri naslovne strane specijalnih brojeva Komandanta Marka.
Feri je za svoj rad dobio mnogobrojne nagrade među kojima se izdvajaju Nagrada za najboljeg crtača Ligurije (1984), Hugo Prat (1995) i nagrada FUMO DI CHINA za životno djelo.

OBJAVLJENI NASLOVI

Giancarlo Alessandrni

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Gianfranco Manfredi

 

Gianfranco Manfredi rođen je 26. studenog 1948. godine u Italiji u gradiću Senigallia, smještenom na obali Jadranskog mora. Rođen u obitelji glazbenika od malena je pokazivao smisao za glazbu; autor je više od tri stotine pjesama i kritičkih eseja o glazbi, kao i brojnih televizijskih i filmskih scenarija, a mnogo detaljnije o tome možete pročitati na Wikipediji. Dugo je živio i radio u Milanu, gdje je godine 1973. diplomirao povijest filozofije, a od 2004. godine se, nakon što je pukla ljubav s tako velikim gradom kao što je Milano, seli u planine blizu Švicarske, gdje uz prekrasan pogled iz svog studija kuje nove planove…

Iako je još kao dječak zavolio strip prateći pustolovine Cocco Billa, nikada nije niti pomišljao da bi se jednoga dana ozbiljnije mogao baviti pisanjem scenarija. Njegov prvi strip je Gordon Link, objavljen 1991. godine, a objavila ga je poznata talijanska izdavačka kuća Dardo. Cijeli serijal je zamišljen kao nekakva suprotnost mega popularnom Dylan Dogu, koji je tada izlazio u ogromnoj nakladi. Zanimljiva ideja, ali nije dobro prihvaćena među publikom i serijal je završen nakon 22 epizode. Nakon zatvaranja izdavačke kuće Dardo dobiva ponudu od Sergia Bonellija da piše priče za omiljenog mu Dylan Doga, gdje debitira 1994. godine s pričom I giorni dell’incubo (Dani more DD SD 17). Nakon toga pisao je scenarije i za Nick Raidera i Texa Willera. Pod okriljem Bonellija stvara i svoja dva vlastita serijala. Magico Vento (Magični vjetar), vrlo nagrađivan strip, western s elementima horora i magije, koji je pokrenut 1997. godine i desetak godina kasnije Volto Nascosto (Skriveno lice), kratki serijal od samo 14 brojeva. Riječ je o povijesnom serijalu čija je radnja iz vremena prvog talijanskog kolonijalnog rata u Etiopiji.

OBJAVLJENI NASLOVI

Gigi Simeoni

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Gilles Kraemer

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Giulio Camangi

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Giuseppe Barbati

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Goran Parlov

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Guido Nolitta

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Henrik Rehr

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Henry Gammidge

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Jacek Dukaj

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Jakob Wegelius

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

John McLusky

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Jose Ortiz

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Julie Maroh

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Kalin Terziyski

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Majo Pavlović

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Marijane Satrapi

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Massimiliano Leonardo

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Massimo Rotundo

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Paolo Bacilieri

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Pasqale Frisenda

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Peter O’Donell

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Roberto Diso

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Senad Mavrić

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Tove Jansson

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Zdravko Cvjetković

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI

Zerocalcare

Ivo Andrić (Ivan Andrić;[1] Travnik[2][3]9. listopada 1892. − Beograd13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački[4]hrvatski[5][6][7] i srpski[8] pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. U dobi od dvijegodine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[11] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[11], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u BerlinuDrugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[12] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[6]

OBJAVLJENI NASLOVI